Razumijevanje nekih muslimanskih nerazumijevanja

Dr. Ernest Hahn

Uvod 

Islam je post-kršćanska religija. Muhammed, islamski prorok, bio je u kontaktu sa Jevrejima i kršćanima. Kur’an, sveta knjiga islama, često upućuje na svete knjige Jevreja i kršćana: Tevrat (Tora, Petoknjižje), Zebur (Psalmi) i Indžil (Evanđelje, Novi zavjet) koje je Bog dao kroz Mojsija, Davida i Isusa. Kur’an naziva Jevreje i kršćane „ljudima Knjige” zbog njihovih svetih knjiga. On sadrži mnoge reference na biblijske događaje i biblijske ličnosti, uključujući i reference za nekoliko proroka i Isusa Mesiju. 

Mnogi muslimani gledaju na Kur’an i islam kao nastavak, korekciju i kulminaciju prethodnih religija i njihovih svetih knjiga. Oni vjeruju da je Muhammed pečat svih proroka i da je Kur’an krajnje otkrivenje svih Božijih otkrivenja čovječanstvu. Prema njihovom mišljenju svi prethodni proroci i svete knjige su u suštini proklamovali istu poruku kao Kur’an. 

Međutim, kada muslimani i kršćani čitaju Bibliju i Kur’an, očito je objema zajednicama da postoje bitne razlike kao i sličnosti između ovih Pisama. Razlike su, osjećaju muslimani,  u inovacijama i iskrivljenjima koje su u Bibliju unijeli kršćani i Jevreji tokom istorije. Ove inovacije i iskrivljenja, rekli bi muslimani, ne pripadaju originalnim svetim knjigama koje su proroci primili od Boga. Tako, oni zaključuju, Kur’an također ispravlja Bibliju tamo gdje je ona iskrivljena. 

Povrh toga, neki bi muslimani dodali, Jevreji i kršćani pogrešno tumače dijelove njihovog Pisma koji se, kako muslimani osjećaju, odnose na Muhammeda kao posljednjeg Božijeg poslanika i na Kur’an kao krajnju Božiju poruku za čovječanstvo. 

U svjetlu takvih tvrdnji naša svrha je dvostruka: 

  1. da kratko, u glavnim crtama, damo neke od pouka Novog zavjeta, posebno one koje muslimani gledaju kao inovacije, iskrivljenja i pogrešno tumačenje; 
  2. da predložimo neke moguće odgovore muslimanima koji drže ove poglede. 

Da li su riječi u naslovu „muslimanska nerazumijevanja” nepravedne? Naša namjera nije da uvrijedimo i povrijedimo muslimane. Mi samo tvrdimo da neki muslimani drže ozbiljna nerazumijevanja o Bibliji i njenoj centralnoj poruci, i smatramo našom obavezom prema muslimanima da ih oslobodimo od ovih nerazumijevanja gdje god da ona postoje. Zato se nadamo da je ova prezentacija i sa muslimanske i kršćanske tačke gledišta, uprkos njenoj kratkoći, tačna i poštena. Trebamo li dodati da kršćani, također, treba da razumiju svoja nerazumijevanja o islamu i muslimanima? Kada smo dali svrhu i realizaciju, možemo li pozvati kršćane da podijele ovu prezentaciju sa svojim poznanicima i prijateljima muslimanima? 

1. Kršćani obožavaju nekoliko bogova 

Istina je da Kur’an često priznaje da Jevreji i kršćani obožavaju jednog Boga. Neki muslimani također priznaju da Jevreji i kršćani obožavaju jednog Boga. Ipak neki stihovi u Kur’anu također sugeriraju da kršćani obožavaju više od jednog Boga, ili obožavaju Isusa Mesiju namjesto Boga:

  • „Nevjernici su oni koji govore: ‘Allah je jedan od trojice!’”. (Kur’an, bosanski prevod: Besim Korkut, 5:73) 
  • „A kada Allah rekne: ‘O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima - Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!’” (5:116) 
  • „Nevjernici su oni koji govore: ‘Bog je - Mesih, sin Merjemin!’” (5:17)

Kada, kako neki muslimani misle, kršćani vjeruju u tri boga ili vežu drugog boga sa Bogom ili zamjenjuju nekog ili nešto za Boga, oni postaju idolopoklonici i mnogobošci. Vezati bilo šta ili bilo koga sa Bogom je vrhovni i neoprostiv grijeh, prema Kur’anu. 

Ustvari, mnogi muslimani više gledaju na kršćane kao „triteiste”, obožavatelje tri boga: Boga, Marije i Isusa (ili Boga, Isusa i Svetog Duha),  nego na „trinitarijance” (one koji vjeruju u Trojedinog Boga). Zar nisu 1 + 1 + 1 = 3? Kako kršćani mogu računati da je 1 + 1 + 1 = 1? Tako se kršćani čine muslimanima da proturječe glavno vjerovanje u islamu da je Bog jedan, da nema drugog boga osim Boga. 

Već na početku vjerske rasprave, kršćanin će uvjeriti svog muslimanskog prijatelja da Biblija svjedoči da je Bog jedan i da je samo On vrijedan obožavanja. Ovdje su primjeri iz Tore i Evanđelja: 

„Ja sam Jahve, Bog tvoj, ... Nemoj imati drugih bogova uz mene.” (Izlazak 20:2-3) 

„Gospodin Bog naš Gospodin je jedini...” (Marko 12:29)

Biblija nigdje ne sugerira da je Bog „jedan od tri” ili da su Isus i Marija dva boga pored Boga. Niti sugerira da kršćani zamijene Boga sa čovjekom Isusom Mesijom, ili pretvore Mesiju u Boga. (Ova poenta će postati jasnija u dijelu 2.) 

Ipak, kako će se složiti svi muslimani, živi Bog je veći od brojke 1; niti musliman niti kršćanin ne žele da izjednače Boga sa brojkom 1 ili da vežu brojku 1 sa Bogom. Ako muslimani insistiraju da kršćani svode Božanstvo na netačnu matematičku formulu (npr., 1 + 1 + 1 = 1), koliko je onda 1 x 1 x 1? Bog je nešto više od brojke 1 ili bilo kojeg drugog broja, kao što je i bilo koja jedna osoba nešto više od brojke 1 ili bilo kojeg broja. Ili ako muslimani insistiraju da je dovoljno priznati da je Bog jedan, onda da li mi treba da zaključimo da je jedan Bog?  Svakako Bog je jedan (u smislu da je On jedini Bog) i u isto vrijeme više nego jedan (u smislu da jedan nije Bog!) 

Ovako Biblija kaže:

„Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću.” (Jakov 2:19)

Demoni vjeruju da je Bog jedan. Da li im to pomaže da budu poslušni Bogu? Zaista, da bismo bili istinske sluge Božije, mi moramo priznati da Bog je jedan, Bog je jedini Bog. Još više, mi moramo razumjeti ko je Bog, šta je On milostivo uradio za nas, i šta On očekuje od nas da budemo i činimo u služenju Njemu. I muslimani i kršćani moraju znati šta jedini Bog želi otkriti o sebi i kakav je njihov odnos s Njim i kakav treba da bude. Kako drugačije možemo znati da je On naš Spasitelj od grijeha i smrti? 

2. Bog nije Otac i Isus nije Sin Božiji 

Uz muslimansku tvrdnju da je Bog jedan vezano je i muslimansko poricanje da je Bog Otac a Isus Sin Božiji. Kur’an kaže:

  • „On je Stvoritelj nebesa i Zemlje! Otkud Njemu dijete kad nema žene,...?” (6:101) 
  • „Jevreji govore: ‘Uzejr je - Allahov sin’, a kršćani kažu: ‘Mesih je - Allahov sin.’... Kuda se odmeću?” (9:30) 
  • „Nezamislivo je da Allah ima dijete, …” (19:35) 
  • „Reci: ‘On je Allah - Jedan!  
    Allah je Utočište svakom!
    Nije rodio i rođen nije,
    i niko Mu ravan nije!’” (112:1-4)

Na osnovu ovih i mnogih drugih odlomaka Kur’ana, mnogi muslimani zaključuju da kršćansko vjerovanje u Očinstvo Božije i Sinovstvo Isusovo počiva na vjerovanju da Bog ima suprugu. Osim žene kako bi neko začeo sina i postao otac! 

Kršćani se u potpunosti slažu sa muslimanima da Bog nema sina kroz suprugu. S druge strane, zar nije moguće govoriti o Očinstvu Božijem i Isusovom Sinovstvu u drugom smislu? Barem neki muslimani prihvataju da ove ideje nisu totalno strane islamu: tako neki muslimanski mistici (Sufiji/derviši) govore o Bogu kao Ocu i o ljudima kao Njegovoj djeci. 

Povrh toga, muslimani su generalno svjesni da se „očinstvo” i „sinovstvo” koriste na različite načine: Mahatma Gandhi se naziva ocem Indijske nacije. Muhammad Ali Jinnah se naziva ocem Pakistana. Svi ljudi jedne nacije su djeca njihove otadžbine. Zla osoba se može nazvati „sinom đavola”, bez da se i pomisli da Sotona ima ženu! Kur’an naziva putnika „sinom puta” (ibnu’s-sabil) a nebesku Knjigu „majkom knjige” (ummu’l-kitab), to jest, Kur’an je tačna reprodukcija ove nebeske Knjige. 

Biblija iznova i iznova govori o Bogu kao Nebeskom Ocu. Bog je Otac u duhovnom smislu. Njegovo Očinstvo ne počinje sa Marijom i Isusom; On je od vječnosti Nebeski Otac. Njegovo ime „Nebeski Otac” identifikuje Njegov odnos sa Njegovim stvorenjima, ili šta On želi da ovaj odnos postane. To je, da tako kažemo, zbir i sadržaj svih Njegovih drugih imena, najljepše od svih Njegovih prelijepih imena. 

Isto tako Biblija često govori o Isusovom Sinovstvu u jedinstvenom smislu. Nebeski Otac naziva Isusa „Njegovim Sinom”:

„I eto glasa s neba: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!’” (Matej 3:17)

Isus sebe naziva „Sinom Božijim”:

„Veliki ga svećenik ponovo upita: ‘Ti li si Krist, Sin Blagoslovljenoga?’ A Isus mu reče: ‘Ja jesam!...’” (Marko 14:61-62)

Kasniji kršćani nisu izumili ovu titulu. Oni nisu odlučili da pretvore čovjeka i proroka Isusa u Sina Božijeg ili boga namjesto živog Boga ili pored živog Boga. Niti su svi kršćani u jednom određenom trenutku istorije odlučili da pokvare Evanđelje ubacujući naziv „Sin Božiji” za Isusa u odlomke Evanđelja gdje god se taj naziv sada nalazi. Postojanje Sina Božijeg ne počinje sa Marijom. On je od vječnosti Sin Božiji. Kroz Mariju vječni Sin Božiji postaje čovjek Isus, Mesija. 

Ali kako prenijeti muslimanima značenje Isusovog Sinovstva na shvatljiv način? Možda razumijevanjem odnosa Božije Riječi i Boga možemo bolje razumjeti odnos Isusa kao Sina sa Njegovim Ocem unutar Božijeg jedinstva. I kršćani i muslimani se slažu da je Bog vječan i da je Božija Riječ vječna. Ipak, iako i jedna i druga strana izdvajaju ova dva „vječna”, oni ne misle da postoje dva boga, jer Bog je jedan. Povrh toga, i muslimani i kršćani se slažu da Bog premošćuje jaz između beskonačnog i konačnog kroz otkrivanje Njegove vječne Riječi Njegovom konačnom stvorenju. Ali gdje se, u njihovom razumijevanju, beksonačno i konačno susreću? U čemu ili kome leži veza Božije vječne Riječi i Njegovog vremenskog stvorenja tako da Božija vječna Riječ postaje shvatljivo otkrivenje za konačno čovječanstvo? 

Za muslimane Bog izražava svoju vječnu Riječ unutar svog stvorenog svijeta kroz Knjigu koja se zove Kur’an. Otud većina muslimana zove Kur’an vječnom Riječju Božijom. Za njih vječna Riječ prebiva, i vječno u Božijem biću, i u odlomcima Kur’ana na određenom mjestu i vremenu. Vječna Riječ Božija, vječno u Bogu, postaje povezana sa arapskim riječima napisanim na stranicama knjige ili „upisana” na srcima i u umovima ljudi koji je izgovaraju svojim ustima. Tako za muslimane beskonačno i konačno se susreću unutar arapskog Kur’ana, koji je na početku otkriven Muhammedu, prije četrnaest stoljeća. 

Za kršćane Bog izražava svoju vječnu Riječ u svom stvorenom svijetu kroz osobu nazvanu Isus. Zato Biblija govori o vječnoj Riječi Božijoj koja je postala tijelo, čovjek Isus. Za kršćane Isus je beskonačni Božji izražaj samog sebe na određenom mjestu u određeno vrijeme u našem konačnom svijetu. U Isusu beskonačna Riječ Božija se miješa sa konačnim tijelom. Kako je Isus nazvan vječna Riječ Božija, tako je On nazvan i Sin Božiji. Od prije nego vječna Riječ ili Sin postaje čovjek Isus (i prije nego što je Marija bila!), Riječ ili Sin prebiva vječno u biću Boga. Ideja da Bog ima suprugu i kroz suprugu sina je jednako strana Bibliji kao i Kur’anu. Tako prema Bibliji:

„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa... I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine.” (Ivan 1:1-3, 14)

Ovako Isus kaže:

„Tko je vidio mene, vidio je i Oca.” (Ivan 14:9)

Zaista i muslimani i kršćani ispravno insistiraju da je Isus čovjek, sluga, prorok Božiji, koji prima i proklamuje Božiju poruku. Ali u kršćanskom ispovijedanju, Isus, kao Božija Riječ i Sin, je u isto vrijeme više od proroka koji posreduje Božiju poruku. On sam je Božija poruka. Za muslimane zar nije Kur’an knjiga, a ipak, kao Božija božanska Riječ, i više od knjige? 

Kršćani i muslimani mogu nastaviti da se razlikuju s obzirom na prirodu Boga i Njegove Riječi, i s obzirom na Njegov način otkrivanja svoje Riječi čovječanstvu. Ipak, u svjetlu gore navedenog objašnjenja, neki muslimani su otkrili da kršćansko razumijevanje odnosa Isusa, kao Božije Riječi i Sina, s Bogom nije niti idolopokloničko niti matematička misterija. Da li Kur’ansko prepoznavanje Isusa kao Božije Riječi olakšava ovu teškoću? 

Za kršćane, Božija manifestacija Njegove vječne Riječi u Isusu je motivisana Njegovom ljubavlju prema duhovno bolesnom čovječanstvu. On nije bio zadovoljan da samo pošalje pisanu poruku, ili čak ličnog predstavnika (ljudskog ili anđeoskog) namjesto Njega, On je izabrao da sam bude prisutan kao njihov lični liječnik u osobi Isusa Mesije. Da li je takva lična posjeta prevelika – ili previše ponižavajuća – za Boga, koji je najveći zato što je najsvetiji i koji najviše voli? Kamo sreće  da mi svi uzmemo Božiju jedinstvenost i veličinu zaozbiljno! 

Prema Bibliji, Duh Sveti nije niti anđeo ni bilo koje stvoreno biće. Duh Sveti je Božiji Sveti Duh i od Boga je, kao što je Riječ Božija od Boga. On govori Božija obećanja i osude kroz proroke. Kroz silu Božijeg vječnog Svetog Duha, Božija vječna Riječ je postala tijelom, rođena od djevice Marije. Sveti Duh je prisutan sa Isusovim učenicima, posebno poslije Pentekosta. On koristi Isusovu poruku da osnaži srca i živote ljudi da se okrenu od služenja Sotoni i samim sebi ka služenju Bogu i svojim susjedima. Kroz Svetog Duha vjernik istinski vjeruje u Boga kao svog Spasitelja, ne u sebe ili svoja djela. Kroz Svetog Duha vjernik postaje, poput Abrahama, prijatelj Božiji, i usuđuje se zvati Boga „Ocem” kao Božije dijete. 

Prema tome, Bog se otkriva kao Otac, Sin i Duh Sveti. Iz ovog razloga kršćani govore o Bogu kao Trojstvu ili Tro-jedinom, množina unutar jedinstva, koji postoje i rade zajedno kao jedan Bog u savršenoj harmoniji i jedinstvu. Kada se kršćani izjašnjavaju o Bogu kao Trojstvu, oni se izjašnjavaju, a ne proturječe, da je Bog jedini Bog i da On nema suradnike. 

Istina je da se riječ „Trojstvo” ne pojavljuje u Bibliji. Ipak, ta riječ sumira Božije otkrivenje samog sebe kako je zapisano u apostolskim spisima Biblije. Ako to nije ništa do metafizička zagonetka, kako neki Muslimani tvrde, šta je onda tradicionalna i ortodoksna muslimanska doktrina o Božijem jedinstvu, koja je definirana u smislu odnosa Božijih vječnih atributa jedan prema drugom i prema Božijoj vječnoj biti? Kako množina vječnih atributa opstaje/postoji unutar Božije vječne biti, kako tvrde tradicionalna ortodoksna islamska vjerovanja? Jesu li ti muslimani svjesni ozbiljno proturječnih definicija muslimanske zajednice vezano za prirodu Božijeg jedinstva? 

Sve ovo, međutim, ne sugerira da se kršćani pretvaraju da razumiju puninu Božiju. Kako malo mi razumijemo sebe, a da ne govorimo o razumijevanju Boga! Ipak kako je predivno znati sa sigurnošću koliko nas On voli, koliko želi da nam oprosti i očisti naša srca, naše umove i naše jezike i učini nas svojom djecom! 

3. Isus nije umro na križu 

Muslimani generalno poriču da je Isus umro na križu na osnovu sljedećih stihova(ajeta) iz Kur’ana:

  • „...i zbog riječi njihovih: ‘Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!’ A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. - A Allah je silan i mudar.”(4:157-158)

Ovi stihovi proturječe ne samo tvrdnji Jevreja da su razapeli i ubili Isusa (već sigurno ne da su ubili svog Mesiju!) nego također ključnoj kršćanskoj ispovijesti da je Isus umro na križu. Druge reference iz Kur’ana o Isusovoj smrti i uskrsnuću su projektirane na budućnost: Isus nije umro na križu; On je uzet u nebo, doći će ponovo, umrijeti i ustati. 

Šta se desilo na sceni raspeća? Muslimani se ne slažu među sobom po ovom pitanju. Neki muslimani kažu da su ustvari Jevreji razapeli drugu osobu koju je Bog učinio da liči na Isusa – možda je to bio Juda Iskariotski, Simon Cirenac ili neki Rimljanin. Drugi komentatori, koji iz etičkih razloga oklijevaju oko zamjene Isusa s nekim drugim na križu, izbjegavaju ovaj problem. Članovi pokreta Ahmedija (koje većina muslimana smatra nevjernicima) tvrde da je Isus pao u nesvjest i da se kasnije osvijestio. Bog, muslimani bi mogli dodati, ne bi dozvolio Isusu, Njegovom vjernom proroku i sluzi, da umre sramnom smrću na križu. 

Prema tome, muslimani poriču da je Isus umro na križu. Neko može uvažiti teškoće koje muslimani imaju u razumijevanju činjenice i značaja o Isusovom Sinovstvu ili o Trojstvu.  Ove ispovijesti, iako čvrsto ukorijenjene u Bibiliji, još uvijek su stvar vjere. Ali Isusova smrt na križu je, osim svog teološkog značaja, istorijska činjenica koju priznaju zapravo svi ljudi svih vjera i oni koji nemaju vjere – osim, čudno, muslimani. 

Svako iskreno čitanje Novog zavjeta otkriva da su smrt i uskrsnuće Mesije centralni dio Novozavjetne poruke. Glavni dijelovi izvješća Evanđelja su posvećeni ovim događajima. Sam Isus kontinuirano predviđa ove događaje. On vidi da su već prorečeni u Starom zavjetu. Njegova učenja i Njegova djela upućuju na njih, ustvari ovise o njima. 

On ukorava svoje učenike što ne razumiju da kao Mesija On mora trpjeti, umrijeti i ustati iz mrtvih. Petar nakon što se popravio proglašava da su Isusovo trpljenje, smrt i uskrsnuće, kako je zapisano u prvim poglavljima Djela, srce Isusove službe. Pavle, nakon Isusa i Petra, objavljuje kao najveću važnost  da „Krist umrije za grijehe naše …;bi pokopan i uskrišen treći dan…;” (1 Korinćanima 15:3-4). Isto tako spisi očeva rane crkve i kršćanska ekumenska vjerovanja se fokusiraju na Isusovu smrt i uskrsnuće. Od početka Crkve, Isusovi učenici proslavljaju Gospodnju večeru u sjećanje na ove događaje. 

Isus bježi, kažu muslimani. Ali ako je Božiji suverenitet sačuvan Isusovim bijegom, kako onda da Kur’an na drugim mjestima pita Jevreje zašto su ubili prethodne proroke i apostole (Kur’an 4:155; 5:70)? Ako Isus bježi, da li On onda izbjegava sudbinu koju je sam predvidio? Ako On ne umire, kako On može biti poput zrna pšenice koje donosi rod samo ako umre (Ivan 12:24)? Da li Mesija, koji nas uči da volimo do smrti, sam izbjegava smrt (Ivan 15:13)? Kako Novi zavjet razumije ovo pitanje, Isusov islam, to jest, Njegova pokornost Nebeskom Ocu u životu i smrti, je savršeni primjer islama. On pije kalež patnje i smrti prema volji Nebeskog Oca. On je dobri Pastir zato što je On Jagnje Božije, Božija žrtva za grešno čovječanstvo. (Ivan 10:1-18; Ivan 1:29) 

Prema Kur’anu Bog je poslao svoje proroke sa porukama koje su nosile smjernice za svaku naciju. Od prvobitne važnosti je poruka usmjerenja, jer je to Božija Riječ; prorok je jednostavno posrednik ili kanal te poruke. S druge strane, Novi zavjet jasno navodi da Isus, Mesija, je Božija Riječ. Kao Božija živa poruka On ne samo da usmjerava nego i otkupljuje čovječanstvo. Zbog toga se Novi zavjet jedinstveno fokusira na Isusovu smrt i uskrsnuće. Ova dva događaja sama daju značenje Isusovom životu na zemlji i Njegovom drugom dolasku. 

Prema Kur’anu Bog je sebi propisao da bude milostiv (6:12). Kada bi kršćaninu bilo dopušteno da prevede ovu predivnu izjavu Kur’ana na Novozavjetni jezik, zar ona ne bi sugerirala da je Mesija koji otkupljuje Božiji izraz u ovom svijetu Njegove božanske Riječi milost koju je vječno pripisao sebi? Jer „Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.” (Rimljani 5:8), jednako kao što je Bog bio rekao stoljećima ranije kroz svog proroka Izaiju:

„Za naše grijehe probodoše njega (Mesiju), 

za opačine naše njega satriješe. 

Na njega pade kazna - radi našeg mira, 

njegove nas rane iscijeliše. 

Poput ovaca svi smo lutali 

i svaki svojim putem je hodio. 

A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.” (Izaija 53:5-6)

Jezikom bližim muslimanima, da li bismo mogli reći da nas je Bog otkupio kroz svog Mesiju, Njegovu moćnu žrtvu (cf. Kur’an 37:107)? On je umro da bismo mi mogli živjeti! Slava Bogu! 

4. Jevreji i kršćani su promijenili svoja Pisma 

Već smo u uvodu spomenuli mišljenje mnogih muslimana da Jevreji i kršćani više ne posjeduju Pisma koja im je Bog originalno dao ili tačne kopije tih Pisama. Muslimanski odgovori na Bibliju obično imaju formu jedne ili kombinaciju sljedećih tvrdnji: 

1. Pisma data prije Kur’ana su tekstualno iskrivljena; 

2. Pisma data prije Kur’ana su ukinuta objavom Kur’ana; 

3. Indžil (Evanđelje) je uzeto u nebo sa Isusom u vrijeme njegovog uzlaska na nebo. 

Muslimani često tvrde da se ovakve tvrdnje daju na temelju Kur’ana. Prema Kur’anu, Isus je poučavao Evanđelje; u najboljem slučaju četiri izvješća Evanđelja koja su nam sada dostupna su nepouzdane kršćanske tradicije, ponekad čak i proturječne. Muslimani mogu i nastaviti i reći da ova ozvješća Evanđelja koja nazivaju Isusa „Sinom Božjim” i govore o Njegovoj smrti na križu su dokaz njihove nepouzdanosti. 

Istina je da Kur’an izjavljuje da je Isus poučavao Evanđelje. S druge strane, Kur’an ne poučava da su prethodna Pisma sa Jevrejima i kršćanima tekstualno nepouzdana ili da su ukinuta ili da je originalno Evanđelje uzeto na nebo. Ustvari, Kur’an podupire postojanje, pouzdanost, integritet i univerzalni značaj ovih Pisama. On nalaže vjerovanje u ova Pisma nakon svega, i čak tvrdi da Kur’an potvrđuje ova Pisma. Ovako Kur’an oslovljava Jevreje i kršćane:

  • „Reci: ‘O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali Tevrata i Indžila, i onoga što vam objavljuje Gospodar vaš.’...” (5:68)

Kur’an oslovljava Djecu Izraela:

  • „…Vjerujte u ono što objavljujem, čime se potvrđuje da je istinito ono što vi imate (Pisma),... Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite?...” (2:41-44)

Kur’an tvrdi da su to Pisma Jevreja i kršćana, da ih oni čitaju i da ih trebaju čuvati. Ova neiskrivljena i neukinuta Pisma, Kur’an tvrdi da potvrđuje. Ako su Pisma Jevreja i kršćana iskrivljena, da li Kur’an potvrđuje iskrivljena Pisma? 

Ustvari, ako sam Muhammed sumnja, Kur’an mu govori da se obrati Jevrejima i kršćanima, i njihovim Pismima:

  • „Ako sumnjaš (Muhammed) u ono što ti objavljujemo (Bog), upitaj one koji čitaju Knjigu, prije tebe objavljenu.” (10:95)

Dalje, kako se ove tvrdnje mogu iznijeti protiv Jevreja i kršćana kada Kur’an oslovljava Muhammeda:

  • „A otkud da oni (Jevreji) traže od tebe da im sudiš kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi (za njih)? Oni ni poslije presude tvoje ne bi bili zadovoljni jer nisu nikakvi vjernici.” (5:43) 
  • „...i sljedbenicima Indžila smo bili naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu. Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio - pravi su grješnici.” (5:47)

Bez sumnje, ovaj dokaz iz Kur’ana je odvratio neke muslimane da daju gore navedene tvrdnje protiv integriteta Biblije koja je dostupna kod Jevreja i kršćana. S druge strane, mogu li oni muslimani koji daju takve tvrdnje izbjeći ovaj dokaz iz Kur’ana koji proturječi njihovim tvrdnjama? Kako se Kur’an može obratiti Jevrejima i kršćanima koji su bili Muhammedovi suvremenici da sude prema Tori i Evanđelju, ako su ova Pisma iskrivljena, ukinuta ili nepostojeća? Kako Kur’an može apelirati da su Jevreji i kršćani, Muhammedovi suvremenici, čitači ovih Pisama ako su to lažna Pisma? Ukratko, ako muslimani dovode u pitanje integritet Biblije na temelju dokaza iz Kur’ana, barem do Muhammedovog vremena,  zar onda ne slijedi da oni dovode u pitanje integritet Kur’ana, što čak može da podrazumijeva da je Kur’an iskrivljen? 

Za mnoge muslimane Tradicije (Hadisi) bilježe nadahnute riječi i djela proroka Muhammeda. Dovoljan dokaz je dostupan unutar prepoznatih zbirki Hadisa da pokaže da su Hadisi dosljedni Kur’anu u podržavanju integriteta Pisama koje imaju Jevreji i kršćani. Pošto Hadisi ne odražavaju samo riječi i djela Muhammeda i njegovih prijatelja nego također misao sljedećih generacija do vremena sakupljača Hadisa, možemo zaključiti da tek znatno poslije vremena Muhammeda neki muslimani su počeli da tvrde da su Pisma Jevreja i kršćana bila prethodno iskrivljena, ukinuta ili uzeta na nebo. 

Dosada, mnogi muslimani tvrde da pošto je Isus primatelj Evanđelja, četiri izvješća Evanđelja koja su sada dostupna kod kršćana ne mogu biti istinito Evanđelje. Ali u prošlom stoljeću neki muslimani su pozdravili Evanđelje po Barnabi kao istinito Evanđelje, očigledno ignorišući ili zaboravljajući prethodni muslimanski argumenat protiv autentičnosti četiri izvješća Evanđelja. Evanđelje po Barnabi sadrži nekolicinu normalnih muslimanskih tvrdnji: Isus nije Sin Božiji; Juda Iskariotski, a ne Isus, umire na križu, Isus prorokuje dolazak Muhammeda; itd. Ovakve tvrdnje su, tužno, za neke muslimane, dovoljne da garantuju autentičnost ovog izvješća Evanđelja. 

Jedini poznati postojeći tekst Evanđelja po Barnabi je na talijanskom jeziku, u obliku manuskripta u Bečkoj biblioteci. Ovaj tekst su lektorisali i preveli na engleski Laura i Lonsdale Ragg, i izdali na talijanskom i engleskom jeziku 1907.god. Potom su muslimani preveli ovo djelo na arapski, urdu i druge jezike. 

Sav vanjski i unutrašnji dokaz pokazuje da je Evanđelje po Barnabi krivotvorina evropskog porijekla, koja datira od oko četrnaestog stoljeća ili kasnije. Autor jednostavno koristi materijal iz izvješća biblijskog Evanđelja, izostavljajući i mijenjajući tekst prema svom nahođenju. Ali, osim ovoga i drugih geografskih i istorijskih grešaka, jedan primjer iz ovog djela će pokazati da on proturječi ne samo Evanđelju nego i Kur’anu:

„Svećenik odgovori: ‘…Zato te ja molim, reci nam istinu, jesi li ti Mesija Božji kojeg očekujemo?’ Isus odgovori: ‘…ja nikako nisam on, jer on je stvoren prije mene, a doći će poslije mene.’” (L. i L. Ragg, poglavlje 96)

Prema Evanđelju po Barnabi Isus nije Mesija. Ova izjava proturječi i Bibliji i Kur’anu, jer u obje knjige samo Isus je Mesija. Ipak Evanđelje po Barnabi sadrži poteškoću time što govori o Isusu kao Kristu. Čini se da “Barnaba” nije bio svjestan da je “Krist” grčki prevod hebrejskog “Mesija”. Hvala Bogu, ne prihvataju svi muslimani Evanđelje po Barnabi kao autentično izvješće Evanđelja! 

Prema Bibliji postoji samo jedno Evanđelje, Evanđelje Isusa Mesije. On sam je  Evanđelje. Četiri izvješća Evanđelja u Bibliji su četiri izvješća jednog i istog Evanđelja. Dakle, izvješće Isusovog apotola Mateja je u stvari Evanđelje Isusa Mesije po Mateju.   Da li je značajno da je prema Kur’anu (5:111) Bog inspirisao Isusove učenike da vjeruju Njemu i Isusu? 

Veliki broj drevnih biblijskih manuskripta u njenim originalnim jezicima i u prijevodima, manuskripti koji datiraju daleko prije ere islama, bogato svjedoče o očuvanju i integritetu biblijskog teksta. Nema sumnje da drevna ekumenska kršćanska vjerovanja također tačno odražavaju materiju Biblije u odnosu na osobu i službu Isusa: Isus Krist, Božiji jedini Sin... Bio je razapet, umro je i bio pokopan; treći dan je ustao iz mrtvih. ... 

Dakako mi kršćani bismo se trebali brinuti o integritetu i odbrani Biblije, bilo da se radi o primjercima na njenim originalnim jezicima, hebrejskom i grčkom, ili prevodima. Ipak, naša namjera ne bi trebala biti da se uključimo u “bitku knjiga” sa našim muslimanskim susjedima. Mi predlažemo samo da muslimani, otvorenog srca i uma, pokušaju da razumiju poruku Biblije kako je Biblija predstavlja, isto kao što bi musliman predložio da kršćanin pokuša da razumije poruku Kur’ana kako je Kur’an predstavlja. 

U međuvremenu, kako i Kur’an jasno potvrđuje, Jevreji i kršćani ostaju Ljudi Pisma/Knjige, ne Ljudi iskrivljenog Pisma/Knjige. 

5. Biblija prorokuje dolazak Muhammeda 

Sljedeći odlomci iz Kur’ana ohrabruju muslimane da traže proročanstva o Muhammedu u Bibliji:

  • „…onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati  čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze...” (7:157) 
  • „A kada Isa, sin Merjemin, reče: ‘O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed,* koji će poslije mene doći’” (61:6)

Na osnovu ovih odlomaka Kur’ana možemo poštovati želju muslimana da traže odlomke u Bibliji koji predviđaju dolazak Muhammeda. Međutim, teško je poštovati njihove metode tumačenja kada oni forsiraju Bibliju da se podudara sa Kur’anom, kada ignorišu biblijska tumačenja Biblije, kada primjenjuju one metode tumačenja Biblije koje nikad ne bi primijenili za tumačenje Kur’ana, kada njihov cilj opravdava svako sredstvo da postignu taj cilj. Neki muslimani su izabrali mnoštvo odlomaka iz Biblije da dokažu svoju poentu. Po svoj prilici, njihov argumenat može teći, Bog je dopustio kršćanima da iskrive svoja Pisma i umetnu izjave o Isusovom Sinovstvu i križu, ali ih je spriječio da uklone biblijske reference o Muhammedu. Inače, teško je razumjeti njihov neodlučni stav prema Bibliji: Biblija koju sada imaju kršćani je nepouzdana; ipak ta nepouzdana Biblija još uvijek sadrži proroštva o dolasku Muhammeda! 

Muslimani  apeluju naročito na dva dijela Biblije koja služe kao dokaz njihovoj tvrdnji: Tora, Ponovljeni zakon 18:15, 18  i Evanđelje po Ivanu, poglavlja 14-16. Iz ovog drugog dijela oni izdvajaju odlomke o Tješitelju koji se, oni kažu, odnose na Muhammeda. 

U Ponovljenom zakonu 18:15, 18 Bog kroz Mojsija obećaje Djeci Izraela da će podići proroka kao što je Mojsije, među braćom Djece Izraela. Tako, muslimani mogu reći: „Bez sumnje, Muhammed je kao Mojsije. Pošto je Išmael Isakov brat a Muhammed potomak Išmaela, Mojsije mora da predviđa dolazak Muhammeda.” 

Kao odgovor na ovo, prvo obratimo pažnju na to da se riječ „braća” najprirodnije odnose na Djecu Izraela (cf. Ponovljeni zakon 17:14, 15; 15:12; Leviti 25:46). Kur’an također naziva člana iste nacije „bratom”: 

  • „A Medjenu - njegova brata Šuajba.” (7:85) 

Čak i kada bismo prihvatili muslimansko tumačenje riječi „brat” ovdje, zašto bi Išmael bio izabran prije nekog drugog ko je u bliskom srodstvu sa Abrahamom ili čak sa Isakom ili Jakovom (kao što je, na primjer, Jakovljev brat Ezav, od kojeg potiču Djeca Edoma)? Zašto samo Muhammed, ako i druge nacije, također, mogu dokazati svoje proijeklo od Abrahama i ako, kako Kur’an tvrdi, Bog nije ostavio nijednu naciju bez proroka? U stvari, Išmael je bio stric, ne brat Jakovljev (čije je drugo ime Izrael, odakle dolazi ime nacije „Djeca Izraela”). 

Štoviše, da se sporimo, kao što neki muslimani rade, da je Muhammed bio kao Mojsije u tome da su se obojica oženili, imali djecu i rukovali mačevima je teško uvjerljivo. To se može reći za skoro svakog proroka, čak i lažnog, ili čak za Isusa koji će se, prema islamskoj tradiciji, vratiti na zemlju, oženiti i rukovati mačem. 

Muslimansko tumačenje u odnosu na oba odlomka, i Ponovljeni zakon i odlomke iz Ivana se malo ili nimalo ne obazire na biblijski dokaz koji se odnosi na ispunjenje ovih odlomaka. Isus je rekao: „Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao.” (Ivan 5:46). Djela 3:17-26 i 7:37 razumiju da je Isus ispunjenje stihova iz Ponovljenog zakona. Isto tako Djela 2 predstavljaju dolazak Svetog Duha na Dan Pentekosta kao ispunjenje Isusovih proročanstava u odnosu na Tješitelja. 

U Ivanovim odlomcima koji razmatraju riječ koja je upotrebljena za „Savjetnik” ili „Utješitelj” u originalnom grčkom tekstu Novoga zavjeta je parakletos. Neki engleski prevodi grčkog teksta zadržavaju istu grčku riječ „Paraclete”. Međutim, neki muslimani insistiraju da nije parakletos nego periklutos, druga prilično rijetka grčka riječ koja se grubo može prevesti na arapski kao ahmad ili mahmud (hvaljen), originalna riječ u grčkom tekstu. U Novozavjetnim manuskriptima ne postoji čvrst dokaz koji podržava ovu muslimansku tvrdnju. 

Ako je Muhammed Paraclete (Savjetnik, Ujtešitelj, Branitelj), kako neki muslimani govore, da li je onda Muhammed (kao što odlomci iz Ivana kažu o Paraclete) Duh istine (14:17), Sveti Duh kojeg će Otac poslati u Isusovo ime (14:26), kojeg Isus šalje svojim učenicima od Oca i koji potiče od Oca (15:26)? 

Nijedno od ovih odlomaka iz izvješća Evanđelja po Ivanu ne nagovještaju da su Isusovi učenici trebali čekati nekih pet stoljeća prije ispunjenja Njegovih obećanja. Ali čak i ako nam je dodijeljen dugi tok vremena, zašto bi se ova predviđanja odnosila na Muhammeda a ne na nekog drugog? Zašto ih ne bismo pripisali Mirzi Ghulam Ahmadu, kako ih neki članovi pokreta Ahmedija primjenjuju za svog osnivača? 

Iako nije naša namjera da uđemo u tumačenje Kur’ana 61:6, može se reći da se riječ ahmad (više hvaljen, uzveličan) ne mora razumjeti kao imenica ili ime osobe. Kao komparativni oblik od hamid može opisivati bilo koga. 

6. Isusova poruka je samo za Djecu Izraela 

Mnogi muslimani kažu da su kršćani izmijenili originalno Evanđelje. Ipak neki muslimani slobodno citiraju sljedeći odlomak iz izvješća Evanđelja da podupru svoju tvrdnju da je u apsolutnom smislu Isusova poruka bila samo za Djecu Izraela:

„On (Isus) odgovori: ‘Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.’” (Matej 15:24)

Vjerojatno namjera muslimana koji citiraju ovaj odlomak je da pokažu da dok su misija Muhammeda i poruka Kur’ana univerzalni, misija Isusa i poruka Evanđelja su bile ograničene na Djecu Izraela. 

Kršćani se rado slažu sa muslimanima da je Isus, dok je bio na zemlji, ograničio svoju službu na Djecu Izraela. Ali šta ćemo sa drugim odlomcima Biblije i Kur’ana koji govore o Njegovoj univerzalnoj službi?

„Isus im zatim ponovno progovori: ‘Ja sam svjetlost svijeta…’” (Ivan 8:12) 

  • „... a Tevrat i Indžil objavio je još prije, kao putokaz ljudima,...” (Kur’an 3:3-4) 


  • „… i zato da ga (Isusa) učinimo znamenjem ljudima i znakom milosti Naše. Tako je unaprijed određeno!” (Kur’an 19:21)

I sa Isusovim riječima Njegovim učenicima:

„Vi ste sol zemlje...
Vi ste svjetlost svijeta...” (Matej 5:13-14)

I šta sa onim odlomcima u Starom zavjetu vezano za Slugu Gospodnjeg i Njegovu univerzalnu misiju, odlomcima čija ispunjenja nalazimo u Isusu po Novom zavjetu?

       „Evo Sluge mojega koga podupirem, 

     mog izabranika, miljenika duše moje. 

Na njega sam svoga duha izlio 

da donosi pravo narodima.” (Izaija 42:1; cf. Matej 12:15-21)

Da li ti muslimani, koji traže da odbrane Kur’an tako što izabiru odlomke iz Novog zavjeta koji samo ukazuju na Isusovu ograničenu službu, vrijeđaju ne samo Bibliju nego i Kur’an? 

Štoviše, ako muslimani žele da budu selektivni u odnosu na biblijske i kur’anske reference o nacionalnim ograničenjima Isusa i Evanđelja, zašto ne primijene iste principe selektivnosti u odnosu na Muhammeda i Kur’an? Zašto ne izaberu odlomke iz Kur’ana koji pokazuju da je Kur’an na arapskom za Arape (43:3) i zašto ne ignorišu odlomke koji pokazuju da je on „samo opomena svim svjetovima” (12:104)? Ili zašto ne izabiru odlomak iz Kur’ana koji kaže da je Muhammed samo onaj koji opominje (38:65) i ne ignorišu druge odlomke koji govore o njemu kao poslaniku, pečatu proroka, itd. (33:40)? Da li je „samo” kada se radi o odlomku Novog zavjeta (Matej 15:24) apsolutno „samo”, dok je „samo” kada se radi o Kur’anu, samo relativno „samo”? Da li je Novi zavjet zaista proturječan samom sebi, dok je Kur’an samo naizgled proturječan samom sebi? Da li mnoštvo kršćana koji sebe smatraju kršćanima, ustvari, nisu kršćani jer ne pripadaju Djeci Izraela – uključujući i kršćane Arape sa kojima je Muhammed bio imao kontakt, među kojima je bio Waraqa, rođak Muhammedove žene Khadije? U svakom slučaju,  dokaz Kur’ana vezano za univerzalnost Isusove misije ostaje za one muslimane koji zagovaraju da je Kur’an jedini kriterij istine. 

Zaista Novi zavjet govori i o ograničenju i o univerzalnosti Isusove misije. Problem, ako to jeste problem, je riješen u samom Novom zavjetu. Dok je Isus bio na zemlji, On je ograničio svoju službu i službu svojih učenika na Djecu Izraela. Čak je i Njegova pomoć paganima služila kao lekcija Njegovim učenicima. (cf. Matej 8:10). U vrijeme Njegovog uznesenja na nebo On je zapovjedio svojim učenicima „da učine njegovim učenicima sve narode” (Matej 28:19, 20). Knjiga Djela kazuje kako su Isusovi najraniji učenici počeli da izvršavaju Njegovu zapovijed. Pavle, slijedeći ove učenike, daje sažetak tog pitanja:

„Ne stidim se, uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje - Židovu najprije, pa Grku (paganin, ne-Jevrej).” (Rimljani 1:16)

Zaključak 

Sljedeći odlomak iz Kur’ana je upućen protiv Jevreja i kršćana u referenci o njihovim Pismima. (Odlomak ne sugeriše trajno tekstualno iskrivljenje ovih Pisama.)

  • „O sljedbenici Knjige, zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete?” (3:71)

Jevrej i kršćanin mogu učiniti dobro ako se obazru na ovu primjedbu, kakvu god da vrijednost stavljaju na njen izvor. Ali da li se ova primjedba valjano primjenjuje samo na Jevreje i kršćane, samo u odnosu na njihova Pisma i samo na to vrijeme kada je prvi put adresirana. Ili da li ima valjanu primjenu izvan ovih dimenzija: danas jednako kao i u prošlosti, na Kur'an jednako kao i na Pisma Jevreja i kršćana, na muslimane jednako kao na Jevreje i kršćane? 

Bilo koja zajednica, čak i usred revne odbrane svoje vjere, može na dobar način preispitati svoju potrebu za pokajanjem i za Božijom milosti da bolje razumije svoju vjeru i vjeru drugih, i svoja Pisma i Pisma drugih. 

     Bogu neka je slava! 

 Source/Izvor: Dr. Ernest Hahn, Understanding Some Muslim Misunderstandings