Svjedočanstvo: Kako je Isus ušao u moj život

Adin

U nadi za svjetlošču, u tami u kojoj sam živio prije nego mi je Bog pokazao Put, bio sam  obićan mladić koji je naslijedio Islam od roditelja i  familije i praktikovao kao i ostatak prijatelja koje poznajem. Oduvijek sam osjećao u sebi nešto nepotpunjeno ili prazno duboko u mome srcu. 

Kao svi moji drugovi, uživao sam u izlascima, djevojkama kojih je bilo jedan značajan broj i naravno  bio sam  ponosan svojim „uspjehom“.  Ali to je sve bila površinska fasada. Ništa od tih činjenica nije bilo ono čega mi je srce bilo žedno, pravde , čiste iskrene ljubavi, zajednice, istine. Nisam imao pravog prijatelja koji će me ohrabriti kad je teško. Otac mi nije bio pravi otac od primjera i mnogo toga sam propatio kao djete. 

Prvu suru sam naučio napamet sa pet godina, suru El-Fatiha. Klanjao sam namaze, i išao petkom na džumu. Postio sam dane Ramazana i radovao se Bajramu jer sam mislio da je to što Bog želi od mene. Upoznao sam mnogo ljudi muslimana koji su isto tako mislili da je to sve što trebam ćiniti za oprost svakodnevnih bezbrojnih grijeha. Ali nikada me to nije ispunjavalo u duhu. Poslije mnogo razmišljanja i  gledajući na činjenice svoje okolnosti, shvatio sam da nijedna od religioznih tradicija nisu bila u mogućnosti da zadovlje moju ćežnju za Boga. 

Prije četiri godine moj otac je upoznao čovjeka imenom John koji je u razgovoru otkrio da mi može pomoči u vezi školovanja, tako da nas je pozvao na kafu i tada sam se upoznao sa njim. Poslije toga je on došao kod nas kući i mi smo razgovarali i bolje se upoznali. Pitao sam se: “Zašto mi želi pomoči?” “Kako može biti tako prijatan i  ljubazan?” Poslije je on morao odseliti u drugi grad, ali je prije nego što je otišao upoznao me sa Devin i Adam koji su također bili slićni njemu, samo mlađi tako da je bilo lakse upoznati se. 

Poslije značajnog vremena prijatnog druženja Devin i njegov prijatelj Garret su me pozvali da idem sa njima na kampovanje na jezero. Poslije mamine dozvole, pun radosti, prihvatio sam i otišli smo na jezero. Proveli smo divno vrijeme zajedno u prelijepoj prirodi i zajedništvu.  

Jedne smo noći počeli roštiljati ali nam nije uspjelo jer je kiša od jednom počela da pada sve jače i jače tako da smo što prije pokupili stvari i sjeli za drveni stol koji je bio natkriven. Tako sam zahvalan Bogu za ljepotu prirode te noći, a još više sam zahvalan za prvi duhovni razgovor sa Devinom tada. Imao sam osjećaj povjerenja i sugurnosti da pričam o svom duhovnom životu. Sve što sam pitao imalo je veze sa Bogom i ljudima, odnosima i još mnogo toga. Devin je nalazio odgovore u Bibliji. Bio je to dug razgovor uz zvuk kiše, pljuštanja vode jezera, malo svijetla jedne svijeće i otkrivanje Božije Rijeći iz Novoga Zavjeta. Bilo je nešto čarobno i prisutno te noći.Bog mi se poćeo otkrivati. 

Poslije izleta na jezero, Devin mi ponudi pomoć da pronađem više odgovora u Bibliji. S tim što se u meni već probudila znatiželja i nešto me jako vuklo ja sam s radošču prihvatio. 

Onda me pozvao sebi kući, bila je to nedjelja i rekao je da će biti još ljudi , pjevati će, družiti se i proučavati Bibliju. Meni je to zvučalo baš extra! “Mogu upoznati novo društvo, volim da pjevam i dobit ću odgovore na duhovna pitanja,” kojih sam poslije prvog razgovora imao sve više. Rekao sam. Tako da sam proučavao Božiju Riječ  jedan dugi period od nekoliko mjeseci. U međuvremenu sam i dobio na poklon svoj prvi Novi Zavjet. Sve što sam se pitao i svi oni upitnici, predrasude i sumnja što su mi visili u glavi otpali su tako što sam čitao Novi Zavjet i često razgovarao sa prijateljem. Bog mi je pokazivao šta znaći biti slijedbenik Isusa Krista.  

Prija svega postojala je u mom životu slijedbenica Isusa, ali ja to nisam znao. Kada sam saznao da Adnesa ide u evanđeosku crkvu u gradu gdje ja idem u školu, upitao sam je  da pođem sa njom i vidim kako je to, šta rade, kakvi su ti ljudi i kako to izgleda u cijelini. Naravno zamišljao sam Crkvu kao objekat sa Isusom na križu, standard za moje tadašnje razumijevanje jedne crkve. Kada je došlo do toga da idem sa njom tamo, imao sam čudan osjećaj i mislio sam da nije dobra ideja i da možda griješim ali to me nije spriječilo. Iznenadio sam se kada sam vidio grupu meni nepoznatih ljudi koji su me dočekali sa osmijehom (iako nemaju  pojma ko sam)  ispred  jedne obične kuće, bez Isusa na križu, bez nekih kipova ili nekih slika sa nekim svetcima itd. Onda nisam baš potpuno shvatio zašto se nazivaju “crkva”. To je bio još jedan veliki upitnik, ali Devin mi je objasnio da se Crkva ne odnosi na objekat, nego su to ljudi vjernici, slijedbenici Isusa. Crkva označava Tijelo Krista, a Isus je glava Njegove Crkve. 

Tamo sam upoznao nekoliko mladih ljudi i bili su sasvim drugačiji od mog uobičajenog društva.Bili su prijatni. Taj dan sam upoznao i jednog momka imenom Drago, koji je bio u timu za slavljenje (hvalospjev) kao i Adnesa. Gledajuči njih kako se mole, slave Isusa i čitaju iz Biblije, ja sam se osjećao ujedno strano i ugodno. Poslije toga sam išao u crkvu svaki put kada nisam imao predavanje u školi i dalje sam posmatrao sve to što se zbiva i tako se i združio sa Dragom koji svira gitaru. Imali su omladinske sastanke na koje su me pozivali i ja sam išao i družio se, bilo je lijepo i uz mnogo zezanja oni su mi također pričali o sebi i svojim iskustvima sa Bogom, koliko ih voli i kako žive u Njegovoj milosti. 

Ta ista grupa omladine su išli na kampovanje jednu sedmicu , to je bio krščanski kamp kraj jezera i pozvali su me da idem sa njima. Odlučio sam da idem i saznam više o Bogu, što je bio moj glavni motiv. Na kampu sam upoznao jedno mnoštvo omladine i većina njih su bili slijedbenici Isusa Krista. Ali, bilo je i ljudi koji su došli kao i ja da saznaju istinu i upoznaju Isusa. Na kampu je bilo slavljenje svaku noć, propovijed i molitva, ali posljednu noć kampa desilo se nešto što nikada neću zaboraviti u svom životu, nešto što je  jedinstveno, jedan od najznačajnijih trenutaka u mome životu, nešto što će biti odgovor na hiljadu mojih pitanja. 

Dok su se svi oko mene molili žarko, u suzama i slavili Boga, ja sam bio zbunjen. Gledao sam njih i hiljadu pitanja mi je prošlo kroz glavu.Nisam znao kako da se ponašam i onda sam osjetio da se trebam i ja moliti. Sjedio sam na stolici i sageo sam glavu sklopio ruke i iskreno iz srca molio: “Bože, moje srce čezne za istinom i traži tebe i tvoj put, pravi put, molim te povedime svojim putem i pokaži mi istinu, daj mi znak i dokaz da postojiš.“ Tada sam doživio Boga, mislio sam da će mi srce iskočiti koliko je  jako lupalo, a u isto vrijeme mi je bilo i toplo i ugodno.Osjećao sam se kao novorođenče koje otac drži u krilu, osjećao sam sigurnost, zaštitu i neopisivu ljubav. Sve se oko mene vrtilo dok su mi oči bile zatvorene i pune suza koje su natapale moje rukave. Plakao sam glasno i molio Boga: “Bože oprosti mi grijehe!” jer sam osjećao i strah. Tada je jedna krščanka meni prišla i rekla mi: “Neznam u šta vjeruješ, ali Bog mi je rekao da se molim za tebe. Mogu li?”  Ja sam je zamolio da se pomoli za mene.Tada je osječaj Božije prisutnosti bio još jači i ja sam još više plakao. Taj momenat u mom životu je promijenio moje mišljenje i otklonio sva bezpotrebna pitanja. To je bio prvi put kada mi se Isus objavio i dotakao me Svetim Duhom.

Poslije toga nisam odmah predao svoj život Isusu, nego sam još dublje razmišljao i istraživao o sebi, o svrhi ovoga života i najviše o Bogu.  Bile su i neke omladinske krščanske konferencije na koje sam išao i sve mi je bila jasnija slika Boga. Shvatio sam činjenicu. Bez Isusa nemogu biti sa Bogom, a ako nisam sa Bogom onda sam sa đavolom. Isus je sve čega je moje srce bilo žedno, sve duboke unutrašnje potrebe je samo Isus mogao ispuniti. Shvatio sam da je Isus došao na zemlju čudom Božjim i da je on jagnje ,odnosno žrtva za moje grijehe i da me samo Isus može očistiti od grijeha i spasiti me od vječne smrti.

Prije nego što sam odlučio da postanem poslušan učenik Isusa Mesije, morao sam opet razmišljati i brojati čega bi me sve to koštalo. Jer to nije jednostavna privremena odluka, već odluka za život. Mislio sam prije svega na roditelje i prijatelje. Onda svakodnevne griješne navike, požuda tijela i još bezbroj stvari - da li sam bio spreman to ostaviti?  Na kraju sam zaključio da je cijena koju plačam mala za ono što dobijam i da ništa od tih stvari nije vrijedno moga  jedinstva, spasenja od njegovog gnjeva i bezkrajne, bezuvjetne ljubavi Boga, koji je Stvoritelj neba i zemlje.  Prvo je mene Bog volio.

4 Oktobra 2010, Božije ljubavno progonstvo moje duše je napokon izraženo mojom predajom njegovoj ljubavi. Nisam mu mogao dati manje od cijeloga moga srca, cijele moje duše i cijele svoje snage. Bog je poćeo sve da mijenja. Uisinu mijenjao je mene. On mi je otvorio oči da vidim i uši da čujem, jer prije toga sam imao oči a bio sam slijep i imao sam uši ali sam bio gluh. Ogromna radost se pojavila u mojoj duši. Plamen ljubavi se zapalio u mome srcu. Bog me ponizio i moje usne su slavile i havalile Isusa jer me je spasio od moči i kazne grijeha koji su me zarobili.

Sve duboke unutrašnje duhovne potrebe koje sam imao su se u potpunosti ispunile i  zadovoljile u Isusu. Bog me izgrađivao i radio na meni jako brzo, učio me mudrošču, ljubavi prema narodu, milosti, poniznosti i nikada me nije prestao podučavati.

Moji roditelji su znali da me Isus privlaćio. Brinući se za mene i njih, upozorili su me o progonstvu i poteškočama koje bi slijedile kada bi se krstio. Naravno, došlo je i to vrijeme kada sam saopčio roditeljima, koje bezkrajno volim, da sam odlučio slijediti Isusa. Desilo se što nisam baš očekivao. Doživio sam da roditelji koji su me odgojili, uz koje sam rastao i koji me vole, progone i povrijede moje srce. Imali smo razgovor u kojem su pale teške povrijedljive rijeći, ali baš tada nisam bio sam, nasuprot,  bio sam pun ljubavi i razumijevanja za njih, jer Bog je svo to teško vrijeme bio uz mene i davao mi snagu, strpljenje i mudrost, pokazao mi ljubav svoju i vjernost. Podržao me je u potpunosti, čak je u tom trenutku omekšao srce mome ocu što je spriječilo još veče emocionalne povrede. 

Mnogo braće i sestara u Isusu Kristu su se molili za mene i moj razgovor sa roditeljima, braća i sestre koji su postali moja dražesna porodica. Uvijek nastoje biti  tu za mene kroz životne padove i uspone. Ohrabrujemo jedni druge i volimo jedni druge kao različiti dijelovi jednoga tijela. Ovo je kako treba da bude; ovo je što Bog opisuje u svojim pismima. Naravno, nije uvijek tako; ponekad se ponašamo sebićno ili falimo u vjeri. Još uvijek, iako smo nesavršeni, Božija rijeć kaže: “Jedno tijelo i jedan Duh-kao što ste i pozvani jednoj nadi svojeg poziva-jedan Gospod, jedna vjera, jedno krštenje. Jedan Bog i Otac svih, koji je nad svima i po svima i u svima.” (Efežani 4:4-6)   

Poslije nekoliko mjeseci osjetio sam jaku želju da se krstim u ime Oca, Sina i Svetog Duha. 30.06.2011 godine potopljen sam u vodi rijeke Bosne, kao javna proklamacija pranja mojih grijeha i moje smrti, ukopa, i moga uskrsnuča sa Isusom. 

Stvoreči me na svoju sliku Bog me i dalje izgrađuje i oblikuje na svoje zadovoljstvo. Upozori me kada padnem u grijeh i pokajem se duboko, govori mi da donesem svoj pad pred njega. Kada to ućinim, bez sumnje znam da sam očišćen Isusovom pravednom krvi.  

Konačno, znam koja je svrha ovog života na zemlji, punog zla, tame, propasti, nevolje, nepravde i svega što je bolno i ružno. Znam da je svrha mog života da se predam u potpunosti svojim cijelim bićem Gospodu, da mu služim svim srcem i svom dušom da sam poslušan njegovoj riječi. Da slavim Isusa svojim ustima i širim Njegovu Radosnu Vijest. Radujem se njegovom obećanom ponovnom dolasku i sa  ljubavlju u poniznosti i zahvalnošču ga spreman očekujem. 

Ja sam našao svoj istiniti identitet u Isusu, ali zbog toga nisam izgubio ljubav i poštovanje za svoju kulturu; nego sam pun ljubavi za ljude oko mene. Ovo je što se promijenilo: Lutao sam u neznanju, ali sada ne. Sada pripadam Isusu,  jer je On izabrao mene da budem Njegov. Uživam u izobilju Njegovog blagoslova bezkrajne ljubavi i milosti.